Opšte je poznato da je jezik glavno sredstvo opštenja među ljudima na svim meridijanima. Bez obzira na obrazovni nivo ili zanimanje, svi ljudi na svetu teže međusobnom razumevanju prilikom komuniciranja. U okviru toga, treba biti svestan i činjenice da je jezik jedan od stubova identiteta određene zajednice, verske ili etničke, što, nažalost, vrlo često može poslužiti i kao idealno polazište za različite manipulacije i ostvarenje dnevnopolitičkih interesa pojedinaca ili uskih grupa. Ovakva upotreba jezika i kasnija „naučna“ tumačenja na tu temu naročito se mogu čuti na Balkanu, tj. na prostoru nekadašnje SFRJ, u državama nastalim na njenim ruševinama. Ovaj tekst će se upravo time baviti.

Odrednica, to jest skraćenica iz naslova teksta postala je aktuelna tokom poslednjih 10 godina, pa i više, tokom prenosa suđenja u Haškom tribunalu, najpre sa odrednicom BHS (bosansko/hrvatsko/srpski), da bi im se, doduše u ne tako zvaničnoj formi, pridružio i CG (crnogorski) nakon osamostaljenja Crne Gore 2006. godine. Neki od uglednijih lingvista sa prostora bivše Jugoslavije ne govore u prilog ovakvim skraćenicama. Tako je, na primer, Ivan Klajn naveo u jednom od svojih članaka da je svojevremeno dobio od jedne izdavačke kuće u Minhenu knjigu „Nemačko-bosanski/hrvatski/srpski rečnik glagolskih valencija“. U toj knjizi, čiji predmet je preopširan za prostor ovog teksta, navodi se između ostalog i sledeće: „Prema zvaničnom političkom tumačenju, u najvećem delu bivše Jugoslavije više ne postoji jedinstven jezik. U postjugoslovenskim državama, Bosni-Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, danas se govori bosanski, hrvatski, odnosno srpski. Razlike među njima su trojake… (…) Uza sve to, ne treba izgubiti iz vida da se Bosanci, Hrvati i Srbi međusobno (jezički) razumeju, da mogu razgovarati i kad svako govori svojom varijantom. Južnoslovenski narodi, tokom hiljadu godina međusobno razdvojeni političkim, privrednim, kulturnim i verskim granicama, ipak su u jeziku zadržali takvo jedinstvo kakvo bi teško bilo naći bilo gde u svetu. Pre svega je osnovni leksički fond, u koji spada i najveći broj glagola, ostao svima zajednički.“[1] U istom tonu, poznata hrvatska lingvistkinja Snježana Kordić navela je sledeće: „Po američkim lingvistima, granica nakon koje se za testirane govornike smatra da govore istim jezikom nalazi se između 75 i 85 posto međusobne razumljivosti, a između Srba i Hrvata taj procenat je daleko viši.“[2] Zaista, čovek bi se lako mogao zapitati kakav je to čudni jezik koji se opisuje uz pomoć tri kose crte, pored navedenog citata koji ne podržava potrebu za takvom praksom. Čak i ljudi koji nisu jezikoslovci i uopšte uzev lingvisti će relativno lako uočiti koliki je stepen razlikovanja između, na primer, srpskog i hrvatskog i između britanske i australijske varijante engleskog jezika. U potonjem primeru, uočile bi se prilično jasne razlike koje se tiču fonologije, vokabulara, pa u određenoj meri i sintakse. Sve navedeno je prvenstveno plod sociolingvističkih kretanja, što, naravno, ne umanjuje razlike između ova dva varijeteta. Na primer, upotreba određenih izraza u australijskoj varijanti, poput „you are not wrong“ („you are right“), „barbie“ („barbecue“) ili „real good“ („really good“) može u znatnoj meri da oteža komunikaciju između govornika istog jezika, naročito u pogledu poruke koja se želi preneti. U poređenju srpskog i hrvatskog, razlike mogu biti u sledećem: ako u restoranu gost iz Srbije poruči „kašičicu šećera“, a u obrnutoj varijanti se naruči „žličica šećera“, kolika je verovatnoća da konobar neće razumeti porudžbinu? Veoma mala, i to jedino u slučaju da je konobar pripadnik generacije koja, iz očiglednih razloga, nije imala priliku za dublje jezičke kontakte sa srpskom ili hrvatskom varijantom onoga što se nekad zvalo srpskohrvatski jezik.

Sa druge strane, pored političara i drugih nelingvista, ima i lingvista koji podržavaju nove „trendove“ po pitanju uspostavljanja novih jezika. Tako na primer profesor Univerziteta u Nikšiću Adnan Čirgić u svom radu „Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti“ navodi sledeće: „Usmena i pisana crnogorska literatura stvorene su na crnogorskome jeziku. No politički razlozi etabliranja ideje o Srbima i Hrvatima kao jednome narodu ili dva vrlo srodna naroda – u čijem je trajnom interesu političko, pa time i lingvističko jedinstvo – imalo je kao direktnu implikaciju potiranje političkoga i nacionalnoga, a onda i jezičkoga identiteta Crnogoraca i Bosanaca. Tako se već u samome tekstu Književnoga dogovora kao jedan od bitnih razloga odluke o uzimanju „južnoga narječja“ kao paradigme jezičkoga jedinstva (pored afirmacije stare dubrovačke književnosti) uzima činjenica da je epska poezija spjevana na tome narječju. Međutim, ona je tu nominalno denacionalizovana. Prešutano je da je ona – crnogorska epska poezija! Ubrzo je, opet zahvaljujući političkim interesima i vezama s kulturnom elitom, prije svega njemačkoga govornog područja, rasprostranjeno i učinjeno samorazumljivim da je ta poezija zapravo – srpska epska poezija?! Isto se desilo s Njegošem, Ljubišom i Markom Miljanovim. Proglašeni su srpskim književnicima![3] (kurzivi su naknadno dodati, prim.aut.) U daljem elaboratu, preopširnom za ovaj tekst, on nastavlja u sličnom tonu, zaključivši da je „crnogorski jezik poseban standard, kao što su posebni i bosanski standard i hrvatski standard i srpski standard“. Sličnu argumentaciju, ali kada je hrvatski jezik u pitanju, izneo je svojevremeno i akademik Stjepan Damjanović, rekavši da „svaki narod, pa tako i hrvatski, ima pravo zvat svoj jezik svojim imenom“, kao i da „to ne mogu promijeniti nikakve jezične teorije niti mišljenja jezikoslovaca“. Notu bizarnosti ovom iskazu daje činjenica da je sam Damjanović jezikoslovac, profesor na katedri za slavistiku Univerziteta u Zagrebu i predsednik Matice Hrvatske. Ovi izneti stavovi, koji nisu usamljeni slučajevi, imaju jednu zajedničku polaznu osnovu – tvrdnju, ničim u praksi utemeljenu, da svaki narod ima pravo da nazove jezik kojim govori sopstvenim imenom. Barem nekoliko primera iz prakse bili bi dovoljni da demantuju ovakve tvrdnje: pri već pomenutoj razlici između britanskog i australijskog varijeteta engleskog jezika, i pored svih navedenih razlika, teško biste mogli pronaći osobu u Australiji koja bi rekla za sebe da govori australijskim jezikom. Još manje je to slučaj na službenom nivou države, pa stoga je službeni jezik te države engleski, kao što službeni jezik Kolumbije nije kolumbijski, niti je službeni jezik Južne Afrike južnoafrički. Što se tiče crnogorskog jezika, nijedan naučni rad iz oblasti lingvistike ne poznaje pojavu istog u periodu o kojem je pisao Adnan Čirgić, pa je stoga i sama tvrdnja da su Njegoš ili Marko Miljanov pisali crnogorskim jezikom neosnovana i činjenicama neutemeljena, i jedino služi u dnevnopolitičke svrhe veštačke izgradnje novog identiteta jedne etničke grupe.

Zaključak ovog izlaganja mogao bi se sažeti u radu hrvatskog lingviste iz BiH Josipa Balotića, „Standardni jezici štokavskog narječja“, gde se navodi: „Raslojavanje standardnog hs/sh jezika na nacionalne standarde, standardne jezike, mada prirodno i u okvirima jezičkih zakonitosti, inauguracijom nacionalnih naziva za  te idiome, a zbog njihovog, opet razumljivog, protezanja i na jezik kao organski idiom i potiskivanjem termina kojim je on imenovan čak i u znastvene svrhe, stvorilo je niz nedoumica i otvorilo isto toliko pitanja kada je u pitanju relacija jezik kao organski idiom najvišeg ranga i standardna realizacija, jezik kao komunikativno prestižni neorganski idiom. (…) Već se kao anegdota prenosi da stranci kada dođu u našu zemlju, nastojeći da prodru u tu tajnu, ističu kako im u Zagrebu kažu da odlično govore hrvatski, u Beogradu da odlično govore srpski, a u Sarajevu da odlično govore bosanski, a oni uvijek govore isto. No, kako će i jednom stanovniku Posavine,  recimo Hrvatu, biti prihvatljiva tvrdnja da on i neki Dalmatinac, da ne kažem i Zagorac govore istim, hrvatskim jezikom, a da on i njegov komšija, Bošnjak ili Srbin, s kojima on svakodnevno komunicira ne govore istim, nego različitim jezicima, pa i da istim jezikom ne govore ni ta dva njegova susjeda.“[4] Insistiranje na razlikama po svaku cenu, isključivost i lingvističko puritanstvo dovode do zagonetki poput ove gore opisane, a koje suštinski nisu na mestu. Na kraju krajeva, ako u jednoj istoj državi naručite kafu, Vaš komšija Hrvat kavu, a komšija Bošnjak kahvu, da li ste svi naručili tri različita napitka, ili možda jedan te isti napitak, samo malo drugačije nazvan?

Milan Filipov

[1]Ivan Klajn: “Bušenje jezika“, članak „Govorite li Be-Ka-Es?“, izdavačka kuća Prometej, Novi Sad, 2012.

[2]Ivan Klajn: “Bušenje jezika“, članak „Hajka na boricu“, izdavačka kuća Prometej, Novi Sad, 2012.

[3]Adnan Čirgić, „Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti“, izdavač Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2011.

[4] Josip Balotić, „Standardni jezici štokavskog narječja“, Simpozij o bosanskom jeziku, posebna izdanja, Sarajevo, 1999.

Podelite: Share on Facebook0Tweet about this on TwitterShare on Google+0Share on LinkedIn0Pin on Pinterest0